Josip Crnobori (Anton Ivanov) rodio se 22. listopada 1907. u mjestu Banjole kraj Pule, kao drugo dijete u obitelji Ivana i Uršule. Najstarija kći zvala se Marija, a dvije mlađe Josipove sestre zvale su se Erminija i Milena. Godine 1915. Crnoborijeva se obitelj zbog neimaštine preselila u Austriju u blizinu Beča, to jest u Overholabrünn, gdje je Crnobori pohađao njemačku pučku školu i naučio njemački jezik. Otac mu je radio u pulskom Arsenalu, austrougarskomu ratnom brodogradilištu do 1918. godine, kad je dobio otkaz, pa 1918. obitelj odlazi u Argentinu, a Josip Crnobori ostaje u domovini i pohađa talijansku pučku školu. U Istarski internat u Karlovcu bio je primljen 1920.; tamo je započeo gimnazijsko školovanje, a maturirao na Prvoj državnoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1925. godine. Kao vrstan crtač započeo je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti 1929./30. u Zagrebu kod Tomislava Krizmana i Maksimilijana Vanke, a 1931. g. s dolaskom Marina Tartaglie u Zagreb, prešao je u njegovu slikarsku klasu, u kojoj je 1936. diplomirao studij slikarstva.
Prvu samostalnu izložbu slika priredio je 1937. u Zagrebu u Salonu Ullrich (Ilica 40). Uz krajolike Istre i Primorja, izložio je i “Dominikanca” u stilu Goye. Riječ je o ulju na platnu, 895x1170 mm, danas u vlasništvu Moderne galerije iz Zagreba (inv. br. MG-1515) što kritičar Ivo Šrepel naziva njegovim tada najzrelijim radom, dok ostale kritizira. Tada je dvije njegove slike anonimno otkupio Ladislav pl. Mihalović, a kratko potom Crnobori se iz Kumičićeve ulice preselio u Demetrovu kao Mihalovićev podstanar.
Likovni kritičari poput Vladislava Kušana ili književnik Vjekoslav Kaleb (njegovu kritiku Crnobori je osobito volio, a Kaleb je 1941. cijelu stranicu ondašnjih „Novosti“ posvetio Crnoboriju nazvavši ga „slikarom tišine“) ističu Crnoborijevu lirsku opservaciju, tonske „akorde“ prigušenih boja, introspekciju i kontemplativnost. Milan Rakovac navodi da je „Crnobori čisto hrvatski slikar i da treba i dalje ustrajati i graditi na temeljima domaćih tradicija“.
1938. - sudjelovao je na izložbi „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“ održanoj u Meštrovićevu paviljonu (Domu hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu od 18.XII. 1938. do 31.1.1939. Tada je njegovu sliku „U atelieru“ za ondašnjih 7000 dinara kupio Ivan Meštrović.
1939. - održao je samostalnu izložbu u Meštrovićevu paviljonu na trgu N, današnjem Trgu žrtava fašizma, koji se u to vrijeme zvao Trg kralja Petra I Osloboditelja u Zagrebu. Od prosinca 1939. do 8. siječnja 1940. izlagao je na drugoj kolektivnoj izložbi u Meštrovićevu paviljonu.
1940. - prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika, Meštrovićev paviljon, 19. V. do 22. VI. (izložio je npr. „Ležeći akt”, ulje na platnu, inv. br. JC 6 i „Cvijeće pred zrcalom”, ulje na platnu, inv. br. JC 27.)
1941. - održao je samostalnu izložbu u Zagrebu i sudjelovao na prvoj izložbi hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od 9. XI. do 30. XI. u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava. Uz ostalo, izložio je „Poljsko cvijeće”, ulje na platnu, inv. br. JC 25.
1942. - izlagao je na II. izložbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj održanoj od 22. XII. do 13. XII. u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava. Uz ostalo, izložio je „Maksimirski krajolik” (inv. br.JC 5). Njegove tri slike bile su izložene u hrvatskom paviljonu na XXIII. biennalu u Veneciji uz Meštrovića, Kraljevića, Račića, Plančića, Augustinčića, Kljakovića, Režeka, Kopača, Motiku, Mezdjića, Šohaja, Bulića i Vidovića, a potom je izlagao u Berlinu, Beču i Bratislavi.
1943. - održala se III. izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 10. do 31. X. u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava. Iste godine, četiri Crnoborijeva djela bila su izložena na izložbi hrvatske umjetnosti u Berlinu, zatim u Beču i Bratislavi.
1944. - IV. izložba hrvatskih umjetnika u NDH od 17. VI. do 9. VII. u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava. Izložio je npr. „Portret Karle Šlehan” (inv. br. JC 9).
1946. - u siječnju je napustio domovinu i otišao u Italiju. Izložio je šezdeset i šest djela na izložbi u Trstu, u „Galeria dell'arte al Corso“.
U članku za “Nedjeljni Vjesnik”, pod naslovom “Politika me nikad nije zanimala, slikarstvo je meni bilo sve” od 9. svibnja 1999. godine, autor Zvonko Kovačić temeljem intervjua s devedesetdvogodišnjim slikarom navodi sljedeće:
“Jedan od sudbonosnih trenutaka, svakako je njegova odluka da zauvijek emigrira iz Hrvatske koja se 1945. našla u zagrljaju jugoslavenskog komunističkog režima. Crnobori, umjetnik, slikar i pripadnik građanskog društvenog miljea, koji se jednostavno nikad nije ni pokušao baviti politikom odjednom je potkraj 1945. postao politički “sumnjiv”, što u to doba nije bilo ni najmanje bezazleno. Naprotiv, ni život mu nije bio zajamčen. Kao najveći “krimen” slikaru je pripisivano aktivno djelovanje tijekom Nezavisne Države Hrvatske – “Plašio sam se za život i čekao prvu priliku da odem preko granice…” Autor pravilno zaključuje da je “jedno od zacijelo najburnijih razdoblja u Crnoborijevu osobnom i slikarskog životu bilo doba NDH. On je u to doba u punoj muževnoj i umjetničkoj snazi, “slikar u usponu” kako pišu kritičari. Josip Crnobori objašnjava: “Sve vrijeme NDH mnogo sam radio, izlagao i ne znam zašto, ali svakako zlonamjerno, pripisuju mi neki da sam se nudio, da sam dobivao narudžbe zato jer sam bio ustaša. To je meni jako čudno, jer ja sam uvijek bio izvan svih stranaka, politika za mene ništa nije značila, zanimalo me samo slikarstvo”. O okolnostima kada je bio pozvan naslikati službeni portret Ante Pavelića kaže: “Koliko sam saznao pukovnik Machiedo bio je “svečanosnik dvora”, reklo bi se “šef protokola” koji se prilično razumio u likovnu situaciju u Hrvatskoj. Znao je da sam poznat kao dobar portretist. Kad me pozvao na dogovor, rekao sam da sam još vrlo mlad, da vjerojatno ima boljih i da bi prije portretiranja trebalo učiniti neki slikarski konzilij. No, Machiedo je pozvao nekoliko umjetnika: Becića, Mujadžića, mene, kipara Rudolfa Ivankovića i Augusta Augustinčića… Moja slika nije izabrana kao službeni portret, a poslije Pavelićeva odlaska vjerojatno je uništena…”)
…“Budući da je slovio kao portretist istaknutih ličnosti u vladi NDH-a, u praskozorje njezina sloma, Crnobori je tražio način da spasi glavu i oslobodi se odlaska na bojište. Pomogao mu je nadbiskup zagrebački i kardinal Alojzije Stepinac i po njemu utemeljeno Društvo za obnovu crkve Majke Božje Bistričke. U prvoj poratnoj godini opasnost za život nije minula. Pod prijetnjom podizanja optužbe za suradnju s okupatorom, jer je s kolegama Vladimirom Becićem i Omerom Mujadžićem bio pozvan portretirati Antu Pavelića, Crnobori u siječnju 1946. pod izlikom otvaranja izložbe u Trstu napušta Zagreb.” … (zaključila je Biserka Rauter Plančić u “Vjesniku”, Zagreb, 13.- 15. VII., 2005., str. 74.)
U razgovoru s Tanjom Štambuk za “Glas Istre” 29. VII. 1998. na str. 18-19, Crnobori precizira:
“Potjerao me Krsto Hegedušić – i to nakon moje izložbe u Trstu, tadašnjoj zoni A, 1946. Izlagao sam tamo uz odobrenje ondašnjih vlasti. No, Hegedušić je taj moj istup proglasio fašističkim! Ako se vrati, govorio je, Crnoborija treba masakrirati. Zamislite, masakrirati? Javili su mi to moji prijatelji slikari, a mnogi od njih bili su i u NOB-u. Rekli su mi, Crni, znate tako su me zvali, bolje da se ne vraćaš”…” ... Hegedušić je tada bio “bog i batina”. Poznato je da je on, nakon što je Udruženje likovnih umjetnika postalo Sindikat umjetnika, izbacio sve koji nisu imali završenu Akademiju i sve koji mu nisu odgovarali. Stradao je tada i Robert Auer, profesor i osnivač Umjetničke akademije a imao je 90 godina. Kako je stradao? Udruženje je tada, kao sindikalna organizacija, davalo i bonove za hranu, pa je Robert Auer, taj dobar čovjek, gladovao. Kad su Hegedušiću rekli da Auer nema “točkica” jednostavno je rekao: Neka krepa! Pa, tko bi se u takvim okolnostima vratio? Tko se ne bi bojao? Ja sam iskoristio priliku što su mi roditelji i sestra već živjeli u Argentini i otišao sam kod njih!” A kakva je to bila zapravo izložba u Trstu, taj “fašistički esces”- kako govori Crnobori? Kao prvo, Antun Motika, Bruno Bulić i Crnobori dobili su od Vladimira Bakarića odobrenje za održavanje izložbe u Trstu. Crnobori je bio prvi u tom nizu, no, iako se deklarativno u odobrenju navelo “da je potrebno da im sve vlasti u njihovom radu ne prave nikakve smetnje, već da im izlaze u susret”, slikaru je ta izložba odredila cijeli život u emigraciji. Tadašnje kritike talijanskih povjesničara umjetnosti bile su pohvalne…” U istom članku Josip Crnobori govoreći o predratnom Zagrebu kaže: “u to vrijeme, kao i druge umjetnike spasio me kardinal Alojzije Stepinac. Osnovao je tim za obnovu crkve Majke Božje Bistričke i na tom projektu angažirao brojne slikare i Krstu Hegedušića kao voditelja… Kako je rat odmicao, 1944. godine kad je trebao svaki čovjek za vojsku, tadašnji ministar rata je pozvao i nas slikare. Stepinac je došao na taj sastanak i održao govor u kojem je rekao da ne znači da ako čovjek zna slikati može biti sposoban i za pušku. Rekao im je da mi ne možemo spasiti zemlju ni dobiti rat…)”
Poslije izložbe u Trstu, Crnobori je putovao Italijom i sa Zoranom Mušičem posjećivao Filipa de Pisisa u Veneciji. Sudjelovao je na Natječajnoj izložbi u Bellagiu (Italija) i Lago di Como (Italija). Boravio je u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj.
1947. - otišao je k roditeljima, koji su tada već niz godina (od 1935.) živjeli u Argentini. Iste 1947/48. prvi put je samostalno izlagao u Buenos Airesu, a potom 1949., 1957-1960., kao i u Nacionalnom salonu Argentine (1948., 1951., 1956. i 1957.)
18. veljače 1978. Josip Crnobori preselio se sa suprugom Marijanom u Sjedinjene Američke Države - najprije u New York, a ubrzo u New Jersey, iako je tada već zašao u osmo desetljeće života. Nastavio je slikati portrete po narudžbi, ne znajući engleski jezik, a živio je u kvartu gdje se govorilo španjolskim jezikom i pratili televizijski programi na španjolskom jeziku. Ostao je vjeran sebi ne pokazujući ni najmanje zanimanje za apstrakciju i suvremena umjetnička stremljenja.
“Slobodna Dalmacija” 27. X. 1998. objavila je najavu Crnoborijeva povratka u Hrvatsku poslije pune pedeset i tri godine umjetničkog djelovanja izvan domovine, tekstom Jadranke Jureško-Kero, koja bilježi sljedeće:
“U hrvatskom centru Nikola Tavelić u New Yorku, u nedjelju 25. listopada, nakon pučke svete mise na kojoj je fra Marko Puljić, voditelj hrvatske katoličke župe u tom gradu, obavijestio zajednicu o odlasku slikara Josipa Crnoborija u domovinu, održan je oproštajni susret s umjetnikom. Na domjenku koji je, povodom Crnoborijeva 91. rođendana i povratka u Hrvatsku nakon 53 godine života u izvandomovinstvu organizirao generalni konzul RH u New Yorku Vjekoslav Karlovčan, okupilo se mnoštvo umjetnikovih prijatelja i brojni predstavnici hrvatske zajednice… U New Yorku živio je Crnobori punih dvadeset godina, a njegov portret Milke Trnine (izrađen je 1985. nap. KJK) jedan je od najljepših djela izloženih u Metropolitan operi u New Yorku…” Sam Crnobori po dolasku u Zagreb 1998. isticao je crkvicu Sv. Ćirila i Metoda na Manhattanu gdje su njegova dva djela “Hrvatski Božić” i “Kardinal Stepinac”.
1982. g. objavljen je Crnoborijev monolog objavljen u “Hrvatskoj reviji” br. 32, vol. 4, str 631-633., u sklopu članka Hrvoslava Bana u povodu 75. slikareva rođendana. Tu Crnobori kazuje sljedeće:
“Prvih dana mjeseca siječnja godine 1946. ostavio sam zauvijek i Demetrovu ulicu (gdje je na k.br. 5 stanovao kod Ladislava pl. Mihalovića op.a.) i Zagreb. Vlasti su mi dozvolile otputovati u Trst, da ondje priredim izložbu. Sva tršćanska štampa, pa čak i jedan šaljivi list, posvetila je posebnu pažnju mojoj izložbi. Kako su moji roditelji živjeli u Buenos Airesu, a nisam ih već bio vidio kroz dugih dvadeset godina, to sam naumio u Argentinu. Oni su mi poslali poziv putem talijanskog konzulata. Talijansko državljanstvo mi je omogućilo talijansku putnicu, ta me je upravo spasila. Tako sam stigao u Argentinu (1947.) i nastavio daleko od Demetrove ulice istu tradiciju, onako kako su nas naši učitelji učili…” Kaže dalje Crnobori: “Od godine 1959. u enciklopediji likovnih umjetnosti i mene se navodi, dapaće su točni moji podatci…. Nakon mojeg odlaska navodi se, da sam 1946. otišao iz domovine da izlažem u inozemstvu. Značajno je da sam koncem 1981. dobio iz Zagreba “Upitni list” da ga ispunim za Biobibliografski leksikon Hrvatske, pa posve naravno očekujem, da će na temelju tih mojih podataka pisati moju biobibliografiju točno, kakva je, i da će napisati da sam uvijek i daleko od Domovine hrvatski slikar.”
Iako su neka njegova djela izlagana na skupnim izložbama u domovini, poput „Autoportreta u novijem hrvatskom slikarstvu“ (Osijek, 1977.), „Erotike u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici“ (Zagreb, 1977.), „Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas“ (Dubrovnik, 1981.), do 1998., a potom 1999. godine (kada je prvi put samostalnom izložbom predstavljen Istri, u Narodnom muzeju u Labinu (46 slika i crteža nastalih od 1937. - 1997.) u organizaciji Grada Labina, pulskog ogranka Hrvatske matice iseljenika, Istarske županije i Ministarstva kulture te u odsutnosti slikara, godinu dana poslije izložbe u Klovićevim dvorima) ostao je nepoznat likovnoj publici, zaboravljen od likovne kritike, bez prave valorizacije opusa.
Preminuo je u Zagrebu u 98. godini, 12. kolovoza 2005.